Nova biografija Marka Hodgkinsona predstavlja čvrstu obranu kralja Slama i njegovih poznatih dalekosežnih potraga.
Može li Novak Đoković doista igrati Wimbledon samo tri tjedna nakon operacije koljena?
Nakon što sam pročitao novu biografiju kralja Slama Marka Hodgkinsona, U potrazi za Novakom, Prilično sam uvjeren da može. Zapravo, prilično sam uvjeren da može učiniti gotovo sve - možda čak i pomicati molekule vode svojim umom.
U U potrazi za Novakom, britanski teniski pisac detaljno opisuje Đokovićevo nevjerojatno - neki oko njega rekli bi čudesno - putovanje od sumornog skloništa ispod Beograda do vrhunca elitnog globalnog sporta. 'Hagiografija' je riječ tehnički rezervirana za život sveca, ali ovdje ne bi bila previše udaljena. Prema mnogim ljudima s kojima Hodgkinson razgovara - Đokovićevim prijateljima, trenerima, sunarodnjacima - postoji nešto božanski nadahnuto u životu Srbina. Iako ga baš i ne prikazuje kao sveca, Hodgkinson na kraju piše nešto što bi mogao biti prvi nacrt nove, simpatičnije priče o Đokoviću.
Đoković je novinarima tijekom svoje konferencije za medije u Wimbledonu rekao da sam 'uvjeren u zdravlje svog koljena i da je samo opće fizičko stanje stvarno dobro.'
© Getty Images
Knjiga počinje u najmanje gostoljubivom, ali najzanimljivijem dijelu Đokovićevog stambenog prostora: potpuno betonirano sklonište u kojem su 11-godišnji Novak i njegova obitelj proveli 78 noći tijekom NATO-vog bombardiranja Srbije 1999. U posjetu ovom podrumskom bunkeru, Hodgkinson otvara čelična vrata debela 12 inča i ulazi u prostoriju s niskim stropom koja je 'hladna, gruba i nepopustljiva'. Zamišljajući što je mladi Đoković tamo osjećao dok je promatrao majčino lice tražeći naznake kako reagirati na razaranje oko njih, pisac otkriva da je to 'na neki način još uvijek mjesto straha i zbunjenosti i skupljanja bijesa'.
Bunker, bombe, bijes: Čini se da su svi oni ključni za razumijevanje drske verzije Đokovića koji je uskočio na pozornicu pro-toura kao tinejdžer i dobio nešto manje od dobrodošao zagrljaj iz svijeta tenisa. Samo nekoliko godina ranije, njegov grad, njegova obitelj i njegova zemlja, parija na Zapadu, bombardirali su isti oni narodi u kojima je on sada igrao većinu svojih turnira.
“On je bombaški napad 1999. smatrao 'najvećom okrutnošću' i, kao i mnogi drugi Srbi, bio je bijesan, čak i osvetoljubiv”, piše Hodgkinson. 'U ranim fazama svoje karijere koristio je taj bijes kao pogonsko gorivo, što ga je dovelo do uspjeha na turnejama.'
bijele mrežaste tenisice
Uvijek mi je zadovoljstvo igrati s tobom prijatelju. I malo se nasmijati. Sretno 🍀 za Wimbledon. pic.twitter.com/xkyZm7LQVX
— Novak Đoković (@DjokerNole) 28. lipnja 2024
Naposljetku, ono što je važnije za Đokovićevu priču i njegov uspjeh bez presedana jest kako je ostavio taj rani bijes iza sebe.
'Iako Đoković nikada neće zaboraviti NATO bombardiranja... on je odlučio oprostiti', kaže Hodgkinson. “Bila je to svjesna odluka, raditi na sebi i svojim emocijama kako bi se nosio s tim unutarnjim bijesom.”
Knjiga prati Đokovića u njegovoj dugoj, višestranoj potrazi za postizanjem one najdelikatnije atletske ravnoteže: pronalaska unutarnjeg mira bez gubitka natjecateljske prednosti.
Godine 2010. njegov sugrađanin Igor Četojević uvodi ga u bezglutensku prehranu bogatu biljnom hranom; uči ga o 'brizi za duhovnu energiju tijela'; i pokazuje mu općenito da, kako kaže Hodgkinson, 'alternativni putevi mogu poslužiti za njega.' Ubrzo Đoković govori svojoj hrani što želi da učini za njegovo tijelo dok je stavlja u usta. Zvuči otkačeno, ali rezultati nisu. Njegova karijera krenula je 2011. godine, nedugo nakon što je počelo njegovo nutricionističko prosvjetljenje.
Đokovićeva karijera samo je uzletjela posljednjih 13 godina. Čini se da što dublje ulazi u nadnaravno razmišljanje, to bolje igra.
Đoković želi osvojiti svoj prvi naslov u sezoni 2024.
© Getty Images
Počeo je pjevati hvalospjeve o 'piramidalnoj vodi' koja se nalazi u tunelima ispod niza brda u Srbiji. O telepatiji i moći dugih zagrljaja naučio je Pepe Imaz, španjolski holistički trener. Radio je sa reiki iscjeliteljem Žarkijem Ilićem. Usvojio je vuka kao svog 'duhovnog vodiča prirode'. Nosio je Iron Man flaster koji 'pretvara toplinu u sićušne zrake svjetlosti koje stimuliraju središnji živčani sustav.' Razgovarao je uživo na Instagramu sa svojim prijateljem Chervinom Jafariehom o tome kako nas voda sluša. Mjesecima je odgađao operaciju lakta i plakao je nakon što je konačno pristao na nju.
90 dana zaručnika: prije 90 dana, sezona 2, epizoda 9
Hodgkinson valjano primjećuje nategnutu prirodu mnogih od tih vjerovanja. Ali također ih povezuje s Đokovićevim često iznošenim mišljenjem da u životu ne bi trebalo biti 'bez ograničenja'. Taj način razmišljanja veliki je dio onoga što ga je dovelo do 24 Grand Slam naslova; što mu je omogućilo da osvoji Rogera Federera i Rafaela Nadala; što ga drži u Top 3 sa 37. Što se tiče Hodgkinsona, Đokovićev 'otvoreni um' može ga voditi čudnim stazama, ali ga je također odveo dalje nego što se bilo koji tenisač iz malene, ratom razorene Srbije mogao nadati.
Naravno, najozloglašenije je to što je Đoković odbio primiti cjepivo protiv Covida jer nije mogao biti siguran što će ono učiniti njegovom tijelu. I ovdje Hodgkinson jasno daje do znanja da Đoković sebe nije vidio kao dio pokreta protiv vakcinacije; njegova je odluka trebala biti samo njegova. Tada sam mislio da je ta odluka neodgovorna, ali ova knjiga i kontekst koji daje Đokovićevu razmišljanju ostavljaju me više naklonjenom njegovom stajalištu. S jedne strane, on je proždrljivi natjecatelj i uspješan, ali s druge strane, bio je spreman — odgađajući operaciju lakta i ne primajući cjepivo — odustati od nekoliko pokušaja da osvoji još Grand Slam naslova zbog svoje predanosti svojoj filozofiji zdravlja .
Otkrio je da nema ništa od ponižavanja samog sebe. Daleko je bolje da Đoković oprosti samom sebi... Dopušta sebi da ide dalje. — Mark Hodgkinson u Potraga za Novakom
Uz Đokovićevu fascinaciju mističnim, među njegovom obitelji i prijateljima porasla je odgovarajuća fascinacija njime kao mističnom figurom. Tijekom deportacije njegov otac Srđan usporedio ga je sa Spartakom. Njegov kapetan Davis Cupa tvrdio je da 'ima izvor mentalne energije koja dolazi izravno od višeg bića.' Njegov guru prehrane, Cetojevic, rekao je Hodgkinsonu: 'Možda to nije dobra usporedba, ali pogledajte Isusa.'
remen za tendonitis lakta
Ipak, postoje i, poznati, Đokovićevi mrzitelji. Hodgkinson traži mišljenje ljudi koji su mu bliski o tome zašto, unatoč svom uspjehu, nikada nije bio miljenik ljubitelja tenisa. Njegov stari trener Niki Pilić to pripisuje njegovom statusu Srbina i Istočnog Europljanina, a time i nekoga izvan Zapada. Njegov prijatelj Sascha Bajin kaže da ga ljudi ili 'vole ili mrze jer je vjeran sebi'. Kobe Bryant poručio je Đokoviću da ne brine zbog toga, jer nitko ne mrzi dobre sportaše, mrze samo one velike.
Đoković je pokušao sve to prihvatiti, ali kako kaže Hodgkinson, i dalje mu je neugodno što ga ne vole. On zna kako iskoristiti neprijateljstvo publike kao gorivo za natjecanje, ali on nije McEnroe ili Connors ili Kyrgios koji uživaju u podlostima. Razmišljajući o tome na taj način, Đokovićeva želja da mu se dopadne, da ga bodre, da čuje kako publika skandira 'No-vak!' način na koji su skandirali 'Ro-ger!' dodaje patinu patetike i emocionalnu dubinu svojoj ličnosti KOZE.
Potraga za Novakom nije svetačka hagiografija, ali je čvrsta obrana zvijezde, čak i u njezinoj najkontroverznijoj formi. Osvrćući se na Đokovićeva pojavljivanja u Srbiji s paravojnim zapovjednikom čija je jedinica bila uključena u Srebrenicu i političarem koji je masakr opisao kao “mit”, Hodgkinson piše: “S izazovnom prošlošću Srbije i Đokovićevim povišenim statusom, bilo je gotovo neizbježno da usput bi bilo nekih kontroverzi«. Nakon što je Đokovića usporedio s osnivačicom Goopa Gwyneth Paltrow, Hodgkinson kaže da vam barem Srbin 'ne pokušava ništa prodati'. Ali u slučaju Jafariehove 'ljekovite vode', Đoković je kritiziran da je prešao u zonu dezinformacija.
Ipak, kao netko tko je upoznao i intervjuirao Đokovića, te provodio sate slušajući ga na konferencijama za tisak i gledajući ga kako igra, Hodgkinsonov prikaz njega mi zvuči istinito. On je osobno simpatičan, pun poštovanja, koji se trudi upoznati druge ljude pod jednakim uvjetima i saslušati ih. Za sve koji sumnjaju u to, U potrazi za Novakom, može vam dati razlog da JARCU date još jednu priliku prije nego što vam mahne na pozdrav.
Dok će Đokovićeva filozofija za većinu ići predaleko, mnogo toga se može naučiti iz njegovog putovanja. Čitajući njegov život na ovim stranicama, ponovno sam bio iznenađen koliko je njegova karijera bila bogata događajima, u dobrim i lošim aspektima. Ono što se sada čini najnevjerovatnijim je koliko se brzo povukao iz svakog razočaranja i katastrofe - čak i deportacije. Hodgkinson pronalazi ključ te sposobnosti u vrlo ne-mističnom dijelu Đokovićevog načina razmišljanja: “On je otkrio da nema ništa od toga da se ponizi. Daleko je bolje za Đokovića da oprosti sebi... Dopušta sebi da ide dalje.”
Dakle, ako, nakon njegovog sporog i nesigurnog početka sezone 2024., mislite da smo možda napokon vidjeli posljednjeg Noleta, razmislite još jednom. Za njega je putovanje u tijeku.
