Marin Čilić nasmiješen pored trofeja nakon što je osvojio US Open 2014
koliko dugo traju tenisice
Zvuk toga možda je bio najljepši pamćenje od svih. Svaki put kad je Marin Čilić pogodio jedan od svojih mamutskih servisa tijekom US Opena 2014., začula se glasna 'pukotina' koja je odjeknula svuda oko kavernoznog stadiona Arthur Ashe. Bio je to zvuk koji je ukazivao na sve što je dobro u modernoj igri moći - izraz bijesa koji se može osloboditi jednim zamahom ljudske ruke, otrova koji se može stvoriti nečim jednostavnim poput teniskog reketa.
Da, moderna igra moći puna je rizika; ne izgleda uvijek lijepo i zasigurno ne proizvodi uvijek lijepe zvukove. Ako ništa drugo, mnogi su stručnjaci žalili zbog ideje da se pri svakom pojedinačnom snimanju naprave ogromni rezovi, iz jednostavnog razloga što ljudski nije moguće postići bilo kakvu mjeru dosljednosti s tim pristupom. No, Čilić je, uz potresne nastupe od četvrtfinala nadalje, koji je kulminirao razbijanjem Keija Nishikorija 6-3, 6-3, 6-3 u finalu, preokrenuo tu teoriju.
Nemoguće apsurdna pobjednička formula
U eri dominacije velike četvorke (eri koja bi se mogla približiti kraju) nije bilo fiksnih nacrta za nedovoljnike da podignu velike pse. Čini se da svaka formula ima grešku na koju odmah napadaju Rafael Nadal ili Novak Đoković: ponekad pretjerano oslanjanje na ravne udarce (pomislite na Tomasa Berdycha), ili na druge nemogućnost da se prestigne igrač sa suprotne strane net (pomislite David Ferrer).
Tako je Čilić razvio vlastitu, praktički nemoguće ponovljivu formulu: udarite svaku loptu što je moguće bliže linijama i ne propustite.
Zvuči nemoguće za implementaciju? Recite to milijunima ljudi koji su još uvijek ošamućeni nadljudskom igrom koju je Čilić prikazao protiv Berdycha, Rogera Federera i Nishikorija u tri uzastopna meča. Možda je najjednostavnije objašnjenje Čilićeve nevjerojatne izvedbe sljedeće: Hrvat je ušao u poslovičnu 'zonu' oko početka meča na Berdychu, i nije je napustio sve dok jučer nije pobijedio dvostrukim brejkom u drugom setu protiv Nishikorija . To je gotovo osam setova gotovo savršenog tenisa, na najvećoj pozornici u ovom sportu.
Jesam li upravo rekao osam setova gotovo savršenog tenisa? Kako je tako nešto uopće moguće?
Nemam pojma kako, a sumnjam da čak i sam Čilić zna kako je to uspio. Ovakve izvedbe događaju se samo jednom u generaciji; meč protiv Federera svakako je bio jedan za godine. Podsjetilo me na pobjedu Jo-Wilfrieda Tsonge protiv Rafaela Nadala na Australian Openu 2008. godine; oba puta, jednostavno nije bilo ništa što bi protivnik, odlikovan višestrukim osvajačem Slam turnira u svakom slučaju, mogao učiniti protiv naleta moći koja dolazi s druge strane mreže.
No, Tsonga bi svoju igru mogao promijeniti na samo jedan meč, dok je Čilićeva ‘zona’ trajala bolji dio tri. Možda je jedino pošteno da Tsonga tada nije uspio osvojiti turnir, ali Čilić je ovdje podigao pehar.
Radi sve pravo
Nije samo Čilićev spektakularan napad obilježio njegov izvanredan nastup u New Yorku. Uvijek se od njega očekivalo da će poslužiti veliko i iskoristiti svoj bekhend kao oružje, ali nekako je i sve ostalo uspio učiniti dobro. Kad je bio široko ispružen na forhendu, tradicionalno slabijem krilu, odradio je fantastičan posao šaljući sigurne, ukošene udarce s poprečnog polja koji su ga držali u bodu. Također je često odsecao loptu sa svog bekhenda, mijenjajući ritam nadigravanja tek toliko da protivnici nagađaju.
Čilić se sjajno popeo po cijelom terenu, u mnogim slučajevima koristeći svoj veliki raspon krila za obranu mnogo bržih protivnika od njega. I što je možda najvažnije, udario je forhendom iznutra prema van sa dosta okretaja (ali i dalje vrlo blizu linija), a jedva da je zabrljao ijednu loptu na sredini terena, kao što je to običavao raditi tijekom svoje karijere. Unatoč tome što se svim silama trudio da svaku kratku loptu u svom naletu razbije, on je napravio ukupno 50 grešaka u polufinalu i finalu zajedno.
Čilić je servirao bolje od Berdycha, vratio se oštrije od Federera, branio glađe od Gillesa Simona i napadao forhendom snažnije od Nishikorija. Kad tako poništite sve snage svojih protivnika, ima li se gdje sakriti?
Transformacija koja je zbunila svijet
Ali ništa od toga ne objašnjava kako Čilić je uspio unijeti sve te promjene u svoju igru. Kako se odjednom pretvorio u stijenu posluživanja kvačila i čvrstih udaraca, kad u posljednjih nekoliko godina nije bilo ničega što bi moglo ukazivati na to da je ikada postao takav igrač?
Naravno, uvijek je bio talentiran - sjećam se da sam razmišljao 2008., kada su Čilić i Juan Martin del Potro otprilike u isto vrijeme izbili na scenu, da je Hrvat igrač s većom napretkom. Laka snaga koju je mogao generirati s bilo kojeg krila (osobito s bekhenda) i ogromna brzina stopala koju je posjedovao (za tipa visokog poput njega) izgledali su zasigurno glavobolje za svakog igrača na turneji.
Međugodišnje godine, međutim, nisu učinile ništa za potvrđivanje te teorije; dok se del Potro nametnuo među muškom elitom, Čilić je neprestano prelazio s jednog mentalnog sloma na drugi. Posljednji put kad je bio u polufinalu Grand Slama prije ovoga - na Australian Openu 2010. - Hrvat je svladao ogromno vodstvo protiv Andyja Murraya; bio je set i 5-2 je prije svoje igre potpuno raspleten, predavši meč Murrayu u četiri seta.
Servis Marina Čilića
Utjecaj Gorana Ivaniševića, koji je ove godine dodan u njegov trenerski tim, naširoko se pripisuje razlogu Čilićevog preokreta. I da, učinak Ivaniševića na servis njegova optuženika jasan je kao dan; Čilićev servis prošao je put od samo dobrog do certificirano sjajnog. O njegovoj utakmici s tri asa za zatvaranje Federera u polufinalu govorit će se još godinama.
ufc 235 Reddit prijenos uživo
Ali Ivanišević, blagoslov njegovo srce, nikada nije bio ni blizu koliko je Čilić dosljedan postao s tla, niti je bio poznat po tome što posjeduje posebno stabilnu glavu. Sjetite se, Ivanišević je isti momak kojeg su znalci tenisa na sve strane često ismijavali kao poni-trika, a koji je izgubio tri finala Wimbledona prije nego što je konačno osvojio turnir kao zamjenski znak.
Dugotrajan i dosadan
Rasprava o X -ima i O'x -u Čilićeve transformacije vjerojatno će uvijek biti uzaludna vježba; nitko osim njega samog ne zna točno što mu je odjednom upalilo svjetlo u glavi i je li Ivanišević u tome odigrao tako veliku ulogu kao što to mnogi tvrde. No, ako ćemo tražiti druge moguće razloge za ovu priču o Pepeljugi, mogli bismo učiniti gore nego pretpostaviti da je njegova prošlogodišnja suspenzija povezana s dopingom imala neke veze s tim.
Kao što svi vjerojatno već znaju, Čiliću je prošle godine ITF zabranio devet mjeseci zbog pozitivnog testa na N-etilnikotinamid, zabranjeni stimulans. Kazna je naknadno izrečena smanjen na četiri mjeseca sportskog arbitražnog suda, nakon što je vijeće prihvatilo njegovo objašnjenje da je nesvjesno progutao tvar. (Cijeli tekst odluke CAS -a može se vidjeti ovdje ).
Čilić je tvrdio da je ta tvar u njegov sustav ušla slučajno, putem dodatka glukoze koju mu je dala majka (ovo sam možda samo ja, ali zašto sportaši tako često uključiti svoje majke u ovakvim slučajevima?).
ulošci za tenisice
Incident je, naravno, ostavio Čiliću više od boda za dokazivanje kada se prošlog listopada vratio na teniske terene. U sportskom svijetu nema veće sramote od optužbe (a u ovom slučaju i osude) za varanje, a nije teško zamisliti ni da se Hrvat htio potući i zadati snažan šamar po licima svima koji su pokušao ga srušiti.
Rad na finim maržama
Osim što ne možete jednostavno odlučiti postati odjednom svjetski pobjednik, a zatim to automatski postati. Tenis je otprilike onoliko konkurentan sport kakav dolaze, i nema prečice do uspjeha. Ne možete preko noći pobijediti poput Nadala i Đokovića, a to zasigurno ne možete učiniti ako niste spremni pretvoriti se u žderača za kaznu, robovajući kroz nemoguće fitnes režime.
Tu je pomogao sirovi Čilićev talent. Uvijek je bio nadaren; sada, s četiri mjeseca zastoja, puno motiva da ostane potpuno usredotočen i poslužujući savjete najvećeg poslužitelja u povijesti, Hrvat bi mogao napraviti one manje promjene u svojoj igri i prisutnosti na terenu koje su vapile da se učine.
U suvremenom tenisu, kojim vladaju sitne margine i zamršene prilagodbe, čak i male promjene ponekad mogu napraviti svijet. Čilićeva igra nije nije svi ono neprepoznatljivo od onoga što je prije bilo; on samo poslužuje s malo više popa, udara u forhend s malo više kontrole i malo je mudriji u odabiru hitaca. A kako je pokazao ovogodišnji US Open, to je bilo sve što je bilo potrebno da se od njega napravi svjetski igrač.
Sjećanje koje će trajati vječno
Hrvat to još mora potkrijepiti; za igrača talentiranog poput njega, jedan Slam naslov nije ni približno dovoljno velik. I kao i sve ostalo u životu, ne postoji način da se predvidi hoće li se ubuduće dodavati u svoju kolekciju, ili će ikada stići do svijeta broj 1 (što je još uvijek daleko, čak i nakon njegove zapanjujuće izvedbe ovdje) .
Čilić bi itekako mogao završiti svoju karijeru kao kronični loš uspjeh, čime prijeti već šest godina. I mogao bi ga se i dalje gledati sumnjičavim očima (zaslužan Federer za odbijajući to učiniti , ali neće svi biti pouzdani) do kraja karijere. Jedan turnir, koliko god se život promijenio, ne mijenja se sve.
Ali Čilić ne treba sve mijenjati; ne sada, u svakom slučaju. Sjećanje na njegov savršen tjedan u Flushing Meadowsu nešto je što mu nitko nikada neće moći oduzeti, a samo na tome može živjeti cijeli život. Ljudi ga mogu osuđivati koliko god žele, ali sada znaju da je postigao nešto što ima vrlo malo tenisača u povijesti. Možda će, s vremenom, sjećanje na te plamene servise i atomske udarce, koji su svi pogođeni savršenom preciznošću, prebroditi sumnje i neugodne sumnje.
The zvukovi svakako će pomoći u tome. Jer od ovog trenutka pa do vječnosti, US Open 2014. bit će zapamćen kao turnir na kojem su se u cijelom svijetu čuli i bojali pucnji Marina Cilića.
